+100%-

Radim već 10 godina i volim imati vlastiti novac i biti među drugim ljudima

Mario 29, sportaš

Moje prvo sjećanje je dom gdje sam živio nakon što me mama napustila dok sam bio mali. Ne volim o tome razmišljati jer me to rastužuje. Kada sam bio stariji, stavili su me u instituciju za osobe s intelektualnim teškoćama. Bilo je dobrih dana i loših dana – ponekad su me i tukli. Nakon tri-četiri godine otišao sam u udomiteljstvo. I to je bilo grozno.

MARIO

“Radim deset godine i volim zarađivati novac i biti okružen ljudima. Sport je moja strast i član sam kluba. Osvojio sam 30 medalja u plivanju, skijanju, kuglanju, floorballu, i …. Osjećam se kao šampion."

Moje prvo sjećanje je dom gdje sam živio nakon što me mama napustila dok sam bio mali. Ne volim o tome razmišljati jer me to rastužuje. Kada sam bio stariji, stavili su me u instituciju za osobe s intelektualnim teškoćama. Bilo je dobrih dana i loših dana – ponekad su me i tukli. Nakon tri-četiri godine otišao sam u udomiteljstvo. I to je bilo grozno. 

Stvari su se promijenile kad sam dobio nove udomitelje. Zvao sam ih mama i tata. Sve je bilo u redu do 7. razreda kada sam se počeo tući u školi i kod kuće. Došao sam do točke kada više nisam mogao kontrolirati napetost i bijes. Tada su mi glasovi govorili da razbijem stvari ili udarim ljude. Većinu svoje 17.te godine sam proveo u dječjoj psihijatrijskoj bolnici. Kada sam bio dovoljno dobro za otpust, preselio sam se u stan. Na početku je bilo teško – dva puta sam se razljutio i uništio stvari. Tada sam odlučio da je – dosta. Ovih dana se rijetko razljutim i ako se osjećam loše, popričam s nekim ili prošetam pa me to smiri. Odlasci kod psihijatra mi pomažu a pronašli smo i lijekove koji mi odgovaraju.Kada sam bio dovoljno dobro za otpust, preselio sam se u stan. Na početku je bilo teško – dva puta sam se razljutio i uništio stvari. Tada sam odlučio da je – dosta. Ovih dana se rijetko razljutim i ako se osjećam loše, popričam s nekim ili prošetam pa me to smiri. Odlasci kod psihijatra mi pomažu a pronašli smo i lijekove koji mi odgovaraju.

TAMARA

'Idem na koncerte, , šetam po gradu s prijateljima, puno se družim s ljudima koje dugo vremena nisam vidjela'

Do osme godine sam mislila da živim u sretnoj obitelji. Tata je ponekad imao bijesne ispade ali nas nije tukao, samo je razbijao stvari. Onda je mama dobila dijagnozu bipolarnog poremećaja. Ponekad je bila manična, a nekad depresivna. U to doba bi danima nestajala. Imala sam 28 kada je umrla od raka. Nekako u isto vrijeme imala sam osjećaj na poslu da me mobingiraju, pa sam dala otkaz i otputovala u Berlin. Tamo sam upoznala Nizozemca i otišla živjeti s njim u Rotterdam. Živio je u lučkom dijelu grada prepunog kriminalaca i prostitutki, a ja sam se bojala izlaziti van. Mislim da sam tada pukla i prvi put hospitalizirana. Nakon toga sam se vratila natrag u Zagreb i počela raditi na HRT-u. Kada mi je otac umro morala sam organizirati sve za sprovod – to je bilo previše za mene i opet sam završila u bolnici. 

Neko vrijeme kasnije, glasovi u glavi su mi rekli da idem u Beč, ali nisam imala plan. Spavala sam po klupama tri tjedna nakon čega sam uhićena radi krađe sendviča i vraćena u Hrvatsku. Izgubila sam posao jer sam prestala uzimati terapiju i dolaziti na posao. Tu se cijela situacija urušava, na prevaru sam prodala stan u pola vrijednosti i dala novac čovjeku za kojeg sam mislila da mi je prijatelj i ostala bez doma. Smještena sam u udomiteljsku obitelj u udaljenom selu gotovo 4 godine. Preseljenje u stan u Zagreb je bilo teško, iako sam odrasla u gradu. Ali danas uživam u svemu što grad nudi. Idem na koncerte, šetam po gradu s prijateljima, puno se družim s ljudima koje dugo vremena nisam vidjela. Brinem o sebi, čistim, kupujem namirnice i kuham. Obožavam slušati muziku. Ponekad sanjarim o budućnosti. Jednog dana bih željela dobiti natrag dio novca koji mi pripada i živjeti samostalno.

Jelica

'Sloboda koju sada uživam čini me normalnom osobom'

S 18 godina sam došla u Zagreb. Moj otac je upravo umro, a mama je umrla kad sam bila dijete. Željela sam studirati, ali sam završila radeći kao konobarica. To nije potrajalo. Živjela sam s bratom kada se jednog dana prijavio u psihijatrijsku bolnicu. Užasno sam se bojala i mislila da i ja trebam isto u bolnicu. To je bila moje prvo bolničko liječenje. Za neke ljude su dvadesete prekrasno vrijeme upoznavanja ljudi, putovanja i shvaćanja sebe. Moje dvadesete – ne baš. Teško je raditi išta od toga ako si psihotičan. Neko vrijeme sam zaglavila u institucijama, udomiteljskim obiteljima. Kada to nije funkcioniralo, poslana sam u udaljeni dom u nenaseljenom kraju. Mrzila sam biti zaključana. Zatim sam pokušala živjeti u samostanu, ali nakon nekog vremena mi je opet bilo loše i morala sam u bolnicu.  Prijatelj je saznao za udrugu Susret i od srpnja 2010. živim u stanu. Sada sam slobodna, imam svoj kutak, stvari, kupim si i skuham što poželim, imam ključ od stana, mogu ići kod prijateljica, mogu primiti posjetu. Igram stolni tenis. Prvi put sam i išla na put u inozemstvo, na konferenciju u Budimpeštu i nekoliko puta u Sloveniji. Kada stvari postanu teške, imam ljude koji me podržavaju. Sloboda koji sada imam daje mi osjećaj kao da sam normalan čovjek. Čini mi se da sam konačno našla svoje mjesto u svijetu. 

Igor

“Osjećam se kao kapetan na brodu, ne samo putnik.”

Odrastanje u malom selu je teško ako se ne uklapaš. Još veći outsider sam postao kada nisam s obitelji htio ići u lokalnu crkvu. To me je još više izoliralo. Ni u školi nije bilo zabavno.  U veliki grad sam odselio radi studija. Gledajući unatrag, sada razumijem kako sam bio oštar prema sebi. Studij sam doživio ‘biti ili ne biti’ što mi je bio strašan pritisak da moram uspjeti. Bio sam jako dobar na početku, a onda sam počeo gubiti motivaciju, pa sam otišao na psihoterapiju u nadi da će mi pomoći prevladati usamljenost. Stvari su se pogoršale i u jednom trenutku sam mislio da me netko želi ubiti. Pokušao sam se liječiti tijekom studija, ali to je bilo previše za mene i vratio sam se natrag kući u selo. Između 2001 i 2008 bio sam u bolnici četiri ili pet puta. Jako sam sretan što mi je psihijatrica rekla za Susret. Sviđa mi se gradski život jer je raznolik i dinamičan, nije monotono kao na selu. Puno čitam o šahu, igram ga na kompjutoru. Kada sam se osjećao dovoljno snažnim, uključio sam se u šahovski klub gdje sam upoznao ljude koji vole šah kao i ja. Ovih dana se ne osjećam tako usamljeno a čak imam i kafić u koji često odalzim. To je moj kafić ‘Uzdravlje’, a sviđa mi se i konobarica. Mislio sam da ne mogu raditi fizičke poslove ali posao koji sad radim mi baš odgovara – volim kad su stvari uredne i složene. Puno se bolje osjećam, kao da negdje pripadam i povezaniji sam s drugim ljudima. Osjećam se kao kapetan na brodu, ne samo putnik.

Tomislav

'Volim drago kamenje i minerale i želio bih raditi s nakitom.'

Socijalna radnica mi je rekla za Susret i u organizirano stanovanje sam doselio 2007. Od tada sam puno naučio o kompjutorima i završio osnovni kompjutorski tečaj. Štedio sam i kupio laptop, kameru, dvd player i puno knjiga. Naučio sam biti strpljiviji i bolje komunicirati. Može se reći da sam se naučio ljepše ponašati. Na početku nije bilo lako raditi, ali sam se dobro snašao u grupi gdje me vole i gdje se šalimo. Imam slobodu i mogu raditi što želim. Ponosan sam jer sam dobio mogućnost živjeti slobodno. Kad sam bio mali, šetali su me iz institucije u instituciju i nisam imao slobodu. Nema slobode tamo, samo ti komandiraju što moraš raditi. Zato sam sretan što ovdje imam ovakve uvjete. I podršku od asistenata, volontera i koordinatorice. Pomažu mi da se snađem u gradu i koristim što mi treba. I pronašao sam mamu i sestru nakon osam godina. To je baš lijepo. Jednog dana bih volio biti samostalan, sam svoj gazda. To bi bilo odlično!

Daniel

“Već pet godina nisam pio alkohol i mislim da više nikada neću”

Mama i tata su se razveli kad sam imao četiri. U školi sam se glupirao i bio razredni klaun. Rekli su da imam probleme u ponašanju. Već s 11 sam prvi put bio u dječjoj psihijatrijskoj bolnici. Do tinejdžerske dobi već sam pušio, pio i družio se s ekipom. Mami nije bilo drago. Svaki dan sam se družio s problematičnim vršnjacima. Sve je nekako prolazilo godinama dok sa 17 nisam s frendom završio u pritvoru. On je dobio ozbiljnu kaznu, a ja sam na 2 godine završio u domu za maloljetne jer je to bio moj prvi prekršaj. Kada sam izišao, poslali su me ravno u psihijatrijsku bolnicu.

LOKACIJA

709 Honey Creek Dr. 
New York, NY 10028

RADNO VRIJEME

10:00 AM – 22.00 PM
Monday – Sunday

KONTAKT

Phone: 1 800 755 60 20
Email: contact@company.com

Scroll Up